Ivo Andrić je u Višegradu pohađao osnovnu školu. Škola je bila u Novoj mahli, na drugom kraju grada. Jedina škola u gradu, sa nekih 40 – 50 učenika iz grada i okolnih sela. Svakog dana sa drugovima, koji su stanovali na drugoj strani rijeke, lijepo obučen sa zalizanom kosom na razdaljak Ivo je prelazio most na Drini. Na putu do škole koja se nalazila odmah iza rzavskog mosta. Sa početka svog školovanja od prvog do četvrtog razreda Andrićev drug bio je Stevan Baranac. A glavni učitelji osnovne škole bio je Ljubomir Popović koji će ga osvojiti za čitav život. O njemu će uvijek govoriti samo najljepše. Učitelj je po svojoj prilici bio đacima nešto više od učitelja – neki već postojeći primjer oca, kakav se najradije zamišlja moralni uzor i nedostižni primjer dobrote koja zna šta hoće. Andrić će kroz cijeli život taj trenutak pamtiti, kada je u šestoj godini sa mokrom svečano zalizanom kosom stupio u prvi razred gdje će prva znanja i vrline steći. Učitelj Ljubomir Popović onaj od koga sam, govri Andrić prvog čuo da treba lijepo postupati ne samo sa životinjama nego sa biljem i stablima. Djetinja mašta se već toga trenutka izvila i zatlasala, uzburkala i naslutila beskrajne puteve saznanja, na kojima svijet nije samo igra i zabava i koja će vremenom da iščezava. Poduke i kazivanja učitelja bacila su u zamišljenost nevinu mladu dušu u kojoj je zanavijek ostalo urezano saznanje da treba lijepo postupati prema svemu i svačemu. I to je bio jedan od onih dana kada je nešto obasjalo dušu djeteta koja je sa visoko, previsoko uzdignutom glavom taj dan prošlo kroz višegradsku čaršiju i stigavši kući, zatvorilo se samo u sebe, ispunjen potpuno tim nejasnim ali veličanstvenim saznanjem, za koje je dijete mislilo da ga niko na svijetu ne zna i ne sluti, nego da je to neka i velika i divna tajna Boga, njega i njegovog učitelja. Ljubomir Popović jedan od onih neobičnih ljudi koji niti zauzimaju visoko mjesto u društvu, niti odudaraju naročitim podvizima, ali koji živi, nosi ih i dejstvuje na svakoga s kim se sretne. Tog čestitog starine, blagorodnog, dobroćudnog i osmijehnutog čovjeka, koji je umro 1928. godine, sjećao se Andrić cijelog života, naglašavajući sa simpatijama i uvažavanjem njegovu diskretnost u osjećanjima. Kapija na mostu i dalje je najvažnija tačka varoši ili kako veli Andrić: „Njegova kapija je srce mosta koja je srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu. Ona je ostala centar okupljanja varoških hrišćana i Turaka, mladih i starih, muškaraca i žena.“ I Andrić i njegovi drugovi, provodili su, kao i njihovi očevi i djedovi, glavni dio djetinjstva na mostu ili njegovoj blizini. U mučne i neblagodarne dane prvih mladenačkih bolova i nesnalaženja, kada je sve bilo obojeno nejasnim slutnjama još potpuno nejasne budućnosti, most je ANDRIĆU I NJEGOVOM NARAŠTAJU BIO SKLONIŠTE OD NEREDA SVAKODNEVICE PRIBJEŽIŠTE U ISTORIJU, UPORIŠTE U PROŠLOST. Bilo je nekog zanosa u tome kad bismo naveče stajali ovdje pod višegradskim fenjerima i mislima tumarali svijetom. U toj mašti bez dna valjalo se održati: Potajno sam se nadao, jer djeca besmisleno vjeruju, evocira Andrić svoja osjećanja u razgovoru sa Ljubomirom Jandrićem 1972. godine na putu od Višegrada prema Sarajevu.
Literatura:
- “Rani Andrić”, Miroslav Karaula, Prosveta, Beograd, 2003
- “Balkanski Homer ili život Ive Andrića”, Radovan Popović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1991.