Andrić – kratka biografija
Jedan od najznačajnijih pisaca sa jugoslovenskih prostora. Rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Odrastao i osnovnu školu završio je u Višegradu, koji postaje njegov drugi zavičaj. Po završenoj gimnaziji u Sarajevu, studirao je slavistiku i istoriju u Zagrebu, Beču i Krakovu. Svoju prvu pjesmu Andrić je objavio u časopisu Bosanska vila 1911. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata tamnovao je u Austrogarskim zatvorima kao pripadnik organizacije Mlada Bosna. Inspirisan doživljajima iz ratnog perioda, posebno svojim zatvorskim danima, 1918. godine objavljuje knjigu pjesničke proze Eh ponto.
Prva Narodna škola u Višegradu – 1880. godine
Prva osnovna škola u Višegradu otvorena je 1880. godine. Te godine Zemaljska vlada u Sarajevu donijela je »Provizornu instrukciju«, koja je sadržala elementarna uputstva za rad u učionicama, a 1881. godine je dat pregled škola u Bosni i Hercegovini. U spisku narodnih škola nalazila se i osnovna škola u Višegradu.
Travnički period i dolazak u Višegrad
Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, župnik Jurej Pušek je upisao da je 9.oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića podvornika i Katarine, rođene Pejić, rimokatolika. Nahija travnička je u središtu Bosne, a sama varoš –„to je u stvari jedna tijesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili jedan utvrđeni prolaz u kome su se ljudi zadržavali da žive stalno prilagođavajući sebe njemu i njega sebi kroz vijekove.
Višegradski period – Osnovna škola
Ivo Andrić je u Višegradu pohađao osnovnu školu. Škola je bila u Novoj mahali, na drugom kraju grada. Jedina škola u gradu, sa nekih 40 - 50 učenika iz grada i okolnih sela. Svakog dana sa drugovima, koji su stanovali na drugoj strani rijeke, lijepo obučen sa zalizanom kosom na razdaljak Ivo je prelazio most na Drini, na putu do škole koja se nalazila odmah iza rzavskog mosta. Sa početka svog školovanja od prvog do četvrtog razreda Andrićev drug bio je Stevan Baranac. A glavni učitelji osnovne škole bio je Ljubomir Popović koji će ga osvojiti za čitav život. O njemu će uvijek govoriti samo najljepše.
Sarajevski period – Andrićevi gimnazijski dani
1903. godine Ivan – Ivo Andrić upisuje se u Veliku gimnaziu u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom Katarinom u sarajevskom predgrađu Bistrik, odakle se pruža divan pogled na Baščaršiju. Majka radi kao radnica u obližnjoj fabrici ćilima. Osrednji je đak, problem je imao s matematikom, iz koje je u drugom, petom i šestom razredu gimnazije pao na popravni, šesti razred zbog ovog predmeta i ponavljao godinu. Sa strašću čita –najčešće, u časovima dokolice.
Andrić i Prvi svjetski rat
U Sarajevu Andrić postaje predsjednik tajnog đačkog saveza Srpsko-hrvatske omladine, priključuje se štrajkačkim komitetima i demonstracijama, piše revolucionarsne tekstove. U atentaima međutim ne učestvuje, na svoju sreću, jer da je spadao u atentatore 1914. godine bi bio osuđen na smrt. Andrić gaji simpšatije prema atentaorima, ali revolucionarnog dvostrukog ubicu Gavrla Principa poznaje samo površno. Kao i mnogi drugi pripadnici Mlade Bosne, i Princip je pisao pjesme, i postoji anegdota prema kojoj je Andriću, koji je u Sarajevu već rano slovio za najboljeg pisca svoje generacije, namjeravao da da nekoliko svojih pokušaja na procjenu.
Andrić i diplomatija
Tugomir Alaupović, Andrićev profesor iz gimnazije i pokrovitelj iz Sarajeva, koji je bio ministar vjera u vladi Jugoslavije, Adnriću nudi posao u Ministarstvu vjera, koji Andrić prihvata. U pismu Andrić svom profesoru govori: Za mene će biti najveća radost i čast raditi s Vama zajedno, i ja boljeg mjesta od tog ne želim.
Rim i Bukurešt
Nakon ukaza o Andrićevom odašiljanju za Njujork, već u roku od dvadeset četiri časa slijedi novi ukaz. Umjesto u Ameriku, sada mu predstoji odlazak u kraljevsko poslanstvo pri Svetoj stolici. Nakon što je u Beogradu primio diplomatski pasoš, Andrić se početkom marta 1920. u Rimu javlja na početak službe. Ovo je početak jedne impresivne karijere u toku koje će on uznapredovati do prvog jugoslovesnkog diplomate. Za vrijeme službe u Rimu, nude mu da u novoosnovanom Novom Listu piše o Italiji.
Trst i Grac
Nakon samo godinu dana u Rumuniji, u novembru 1922. Andrić je premješten u Generalni konzulat Jugoslavije u Trstu. Ovoga puta nije bilo na sopstvenu želju. Nikola Pašić, srpski premijer iz vremena Balkasnih ratova i Velikog rata postaje jugoslovenski ministar inostranih poslova i lično insistira da Andrić što je brže moguće ode u Trst gdje potreban mlad činovnik njegovog ranga. U decembru 1922. Andrić se javlja na novi zadatak. U svoju bilježnicu piše o svom novom mjestu službe. U Trstu se osjeća blizina Turske, dolaze ljudi u širokim čakširama koje nisu vezane na koljenima, u čarapama, sa obnaženim dijelom butina, sa šeširom koji ima dve stope u prečniku i gornji dio dubine palca. Oni su lijepi, okretni i laki. Razgovaoaro sam sa petoricom ili šestoricom, platio im punč, to su ljubazni poludivljaci, ali njihovi čamci vraški zaudaraju na užeglo ulje, njihov jezik je neprekidna poezija...
Marselj, Pariz i Španija
U novembru 1926. Andrić dobija premještaj u Marselj, par sedmica nakon povratka iz Trsta u kom je bio kao član istražne komisije Ministarstva inostranioh poslova, nakon što je tamošnji jugoslovenski konzul opljačkao blagajnu i pobjegao. Piše o svojoj marseljskoj monotoniji u kojoj dane provodi između kuće, kancelarije i kavane. Danju sam u kancelariji, a uveče čitam sve što mi dođe pod ruku. Pošto ga zanimaju izvještaji diplomate Pjera Davida, francuskog konzula u Bosni od 1806. do 1815. Andrić traži premještaj u Pariz kako bi mogao podrobnije da istražuje u arhivima.
Brisel i Ženeva
Nakon petnaest mjeseci u Madridu, Andrić kraljevskim ukazom biva premješten u Brisel, u jugoslovensko poslanstvo za Belgiju i Luksemburg, gdje službu započinje u avgustu 1929. godine. Na njegovu sreću tu će provesti samo osam mjeseci, nakon čega u martu 1930. dobija premještaj i stupa u novu službu, kao prvi sekretar i otpravnik poslova Stalne delegacije Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.
Andrić zamjenik ministra
U julu 1935. Andrić je imenovan za rukovodioca Političkog odjeljenja Ministarstva inostranih poslova i time zauzima treću po redu poziciju u hijerarhiji jugoslovenske dipolomatije. Sada su iznad njega samo ministar inostranih poslova i njegov zamjenik. U Andrićeve zadatke na novom položaju sada spada i da daje instrukcije poslanstima Jugoslavije u cijelom svijetu prema naredbama ministra.
Njemačka i Hitler
Nakon smjene Stojadinovića sa mjesta premijera koji je bio blizak Hitleru, princ regent Pavle Karađorđević da bi pokazao da je smjena Stojadinovića unutrašnje pitanje u Jugoslaviji, u Berlin šalje Stojadinovićevog najboljeg čovjeka i najužeg povjerenika. Andrić dolazi u Berlin na mjesto jugoslovenskog ambasadora. Njemački ministar spoljnih poslova Joahim fon Ribentrop izvještava Hitlera o ovome i on prihvata prijedlog iz Beograda.
Andrić tokom drugog svjetskog rata
Za Andrića u junu 1941. počinje čudesno doba usred doba užasa. Andrić će ćutati i pisati, ne jednu nego tri i po godine. Nikada kasnije više neće biti toliko produktivan kao u vremenu između povratka iz Njemačke u avgustu 1941. i oktobra 1944, kada je Beograd oslobođen od njemačke okupacije. U aprilu 1942, manje od godinu dana nakon povratka u Beograd, Andrić završava Travničku hroniku. Od jula 1942. do decembra 1943, nastaje Na Drini ćuprija.
Život sa Milicom Babić
Dana 27. septembra 1958. Ivo Andrić se oženio Milicom Babić. Milica je bila kostimograf u Narodnom pozorištu. Prije Andrića, bila je udata za Nenada Jovanovića, koji je u Berlinu, zajedno sa Andrićem radio u ambasadi i bio jedna vrsta atašea za štampu. Ljudi koju su poznavali Milicu, opisuju je kao šarmantnu i srdačnu osobu. Sa svojim elegantnim haljinama koje je po najnovijoj modi sama kreirala i krojila, privlačila je puno pažnje gdje god se pojavi, ne samo u diplomatskom korpusu u Berlinu.
Nobelova nagrada
Dana 26. oktobra 1961. Andrić se vraća iz popodnevne šetnje kada je otpravnik poslova Švedske ambasade u Beogradu sa buketom crvenih karanfila ruci pozvonio na vrata piščevog stana, na prvom spartu desno u Ulici proletrerskih brigada 2a, i saopštio mu da je njegova srećka izvučena.
Andrićeve posjete Višegradu
Poslije Drugog svjetskog rata, Andrić je tri puta boravio u Višegradu i to: 1953, 1963, 1972. godine. Andrićev prvi dolazak poslije Drugog svjetskog rata bio je 17. maja 1953. godine.
Prijem kod Tita
Nakon povratka u Beograd, prve sedmice su ispunjene raznim počastima, prijem u Srpskoj akademiji nauka, svečana večera u Udruženju književnika, razne društvene obaveze. Andrić sve to podnosi, ali se nakon toga povlači iz javnog života.
Posljednja godina života
U oktobru 1974. Andrić zajedno sa povratnikom iz egzila Milošem Crnjanskim, Mešom Selimovićem i još nekoliko drugih autora učestvuje u književnom matineu u Narodnom pozorištvu u Beogradu. Čak je spreman da čita dijelove svojih tekstva. To će mu biti posljednji javni nastup.