Poslije Drugog svjetskog rata, Andrić je tri puta boravio u Višegradu i to: 1953., 1963., 1972. godine. Andrićev prvi dolazak poslije Drugog svjetskog rata bio je 17. maja 1953. godine. Na željezničkoj stanici dočekao ga je cijeli Višegrad. Taj dan posjetio je značajne institucije, gradsku biblioteku, osmogodišnju školu i Gimnaziju, susreo se sa članovima kulturno-umjetničkog društva „Sloga“, fotografisao se na ćupriji, susreo se sa školskim drugovima i poznanicima. U sali tadašnje zgrade Gimnazije obratio se učenicima i profesorima sljedećim riječima: Raduje me što sam među vama poslije toliko godina. Izlazim pred vas sa uzbuđenjem isto tako kao što sam prvi put izašao pred svog učitelja Ljubomira u prvom razredu osnovne škole.
Ivo Andrić, sada već kao dobitnik najvišeg svjetskog priznanja za književnost, posjetio je Višegrad u aprilu 1963. godine. Kao i prilikom prve posjete dočekalo ga je više hiljada građana i zaželjelo mu dobrodošlicu. Iskoristio je dvodevnu posjetu da obiđe gradsku biblioteku, osmogodišnju školu i Gimnaziju, Višegradsku banju, Bikavac, da prošeta višegradskim sokacima zastajkujući pred skoro svakom kućom, sjećajući se ljudi i događaja koje je poznavao i zapamtio. Susreo se sa starim Višegrađanima, poznanicima i drugovima iz djetinjstva. Stigao je da prisustvuje učeničkoj priredbi u Domu kulture, koju su, njemu u čast pripremili članovi dramske sekcije Gimnazije.
17. oktobra 1972. godine književnik je treći put posjetio Višegrad. Hiljade ljudi izašlo je na ćupriju da dočeka i pozdravi svog počasnog građanina. Seta mi uvek saplete dušu kad dolazim u Višegrad: to se vazda događa svakom čoveku koji se posle dužeg zbivanja vraća u zavičaj.
‘Vidjelo se’, zabilježio je Ljubomir Jandrić ‘da je bio uzbuđen, ali i kako se trudio da savlada osjećanja. Trebalo je vidjeti taj doček u Višegradu! Teško je kad jedan pisac doživi ovakav susret sa zavičajnim gradom. Ćuprija je bila zastrta tepihom od cvijeća, i mlado i staro, gotovo svo stanovištvo grada, izašlo je na obalu, klicali su, mahali i pljeskali rukama, zasipali cvijećem svoga pisca: buketi su letjeli sa svih strana. Kada smo se našli u hotelu on reče uzbuđeno: To je Višegrad. Dirnuli su me!’
Na Bikavcu se Andrić sastao sa starim Višegrađanima, mahom njegovim vršnjacima. Posebno dirljiv susret bio je sa Ajkunom Hreljić, koja je bila u desetoj deceniji života, a nekad radila kao služavka u kući njegove tetke, pazila ga i vodila u školu.
Moj Ivo, ponosno je isticala, bio je mirno i dobro dijete. Mene je, fala bogu, slušao ko i pokojnu tetku Anu i pokojnog tetka Ivana. Znala sam da će moj Ivo postati čovjek! Nikad još nije bilo da je došao u Višegrad a da nije pitao za mene i ćušnuo mi neki dinar u ruku!
Obišao je biblioteku, koja je smještena u staroj zgradi nekadašnjeg Lotikinog hotela. Kao i uvijek, prilikom posjete u Višegrad posjetio je kolektiv Gimnazije i susreo se sa učenicima četvrtog razreda, maturantima. Sljedeći dan zavirio je i obišao skoro svaki višegradski sokak i avliju, interesovao se za sudbine porodica koje je poznavao, mnogobrojne zanatlije koje je zapamtio, a kojih nema. Na odlasku, poželio je da vidi kuću u kojoj je proveo djetinjstvo, a koja je od 1953. godine u vlasništvu jedne porodice. Kuća se nalazila na lijevoj obali Drine, pored ceste, nekoliko stotina metara nizvodno od ćuprije. Po kazivanju njegovog pratioca i prijatelja Ljuba Jandrića, Andrić je obišao oko kuće, ušao u baštu iza nje, a zatim izvjesno vrijeme posmatrao Drinu. Sve je ovo, reče, u mom detinjstvu bilo mnogo lepše, ili mi se čini da je tako bilo. Izlazeći iz dvorišta još jednom pogleda Drinu: To je bila najveća zavodnica mog detinjstva. Znate, reče mi, čim smo ušli u automobil, još uvijek gledajući u pravcu kuće: Nisam ja u ovoj prizemnoj zgradi samo proveo detinjstvo, kao što se obično govori i piše, nego i napisao veliki broj svojih pripovedaka – ‘Alija Đerzelez’, ‘Most na Žepi’, kao i gotovo sve pripovetke štampane u prvoj zbirci izašloj u izdanju Srpske književne zadruge 1924. godine. Znam ja zašto oni u programu nisu predvideli obilazak moje kuće. Stide se što su je prodali. Čudna mi čuda, šta se imaju stideti. Sve što se gradi i podiže podložno je prodaji!
Bila je to posljednja piščeva posjeta kući u kojoj je proveo djetinjstvo i posljednja posjeta Višegradu.
Literatura:
- Fotomonografija „Andrić i Višegrad“