Dana 26. oktobra 1961. Andrić se vraća iz popodnevne šetnje kada je otpravnik poslova ambasade Švedske u Beogradu sa buketom crvenih karanfila u ruci pozvonio na vrata piščevog stana, na prvom spartu desno u Ulici proletrerskih brigada 2a, i saopštio mu da je njegova srećka izvučena. Među prvima čestitku upućuje američki diplomata i istoričar Džordž F. Kenan, kog je predsjednik Kenedi imenovao za ambasadora Amerike u Jugoslaviji. Političari, diplomate, građani pišu nobelovcu i Andrić je mjesecima zauzet odgovaranjem na sve čestitke. Iako je volio da čita intervjue, nije volio da ih daje. Ne znam da dajem intervjue. To je za mene svojevrsna trauma. Pošto je sada poznata ličnost manija intervjua zadesila je i njega. Gotovo da ne postoji u svetu pitanje koje novinari ne postavljaju “istaknutim” piscima, zapisuje u svojim bilješkama. Francuski dnevnik Aurora u svom naslovu piše: “Sedamdesetogodišnji jugoslovneski Nobelovac za književnost, Ivo Andrić sa osmanaest godina je pripremao Sarajevski atentat”. Govor povodom Nobelove nagrade “O priči i pričanju”, koji će na francuskom jeziku održati u Gradskoj vijećnici u Štokholmu, sličan je njegovom eseju o Goji. To je izvještaj o radu i poetska deklaracija, a istovremeno i apologija. Biti čovek rođen bez svog znanja, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđenje postupke svoje i tuđe koji ponajčešće nisu po meri naših snaga.
Nakon što je primio Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je čestitku dobio i od svog školskog druga iz klupe, Stevana Baranca iz Višegrada u kojoj je napisano: „Dragi moj školski druže, čestitam ti Nobelovu nagradu i želim da i dalje postižeš uspjehe u svom radu. Tvoj školski drug, Baranac Stevan, Višegrad“.
Literatura:
- “U požaru svetova”, Mihael Martens, Laguna, Beograd 2020.