1903. godine Ivan – Ivo Andrić upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom Katarinom u sarajevskom predgrađu Bistrik, odakle se pruža divan pogled na Baščaršiju. Majka radi kao radnica u obližnjoj fabrici ćilima. Osrednji je đak, problem je imao s matematikom, iz koje je u drugom, petom i šestom razredu gimnazije pao na popravni, a u sedmom razredu zbog ovog predmeta i ponavljao godinu. Sa strašću čita – najčešće u časovima dokolice. Pročitao je Strindberga na njemačkom jeziku. Blizak je pokretu nacionalno opredjeljenje omladine “Mlada Bosna”. Jedan je od osnivača i predsjednik je čak, ove tajne omladinske organizacije “koja je bila u vezi sa sličnim studenskim organizacijama u Beogradu i radila na tome da među srpskom i hrvatskom omladinom proširi i učvrsti ideju oslobođenja i ujedinjenja sa Srbijom.“
Andrić završava osnovnu školu u ljeto 1903. godine. U Velikoj sarajevskoj gimnaziji školska godina je počela 1. septembra. U školi dva odjeljenja prvog razreda pohađa 120 učenika. Ivo Andrić prima Stipendiju od 200 kruna iz Višegrada koja mu je mnogo značila u tim trenutcima oskudnog života. Ova stipendija će se iz godine u godinu, sa njegovim opadajućim uspjehom u školi smanjivati, da bi je na kraju izgubio. Njegov tetak iz Višegrada će, međutim, do kraja školovanja voditi brigu o njemu, tako će se tih godina kada izgubi stipendiju, ime Ivana Matkovščika upisivati u školskom dnevniku u rubrici staratelj. Po sjećanju nekolicine prijatelja, tih prvih godina bio je gotovo neprimjetan. Ćutljiv, mahom usamljen, obično odsutan u igrama po sarajevskoj jaliji, na izletima po okolnim brdima, a često i na časovima. U tim vlažnim prizemnim sobičcima na Bistriku, po kojima je stanovao s majkom, počinju i prva Andrićeva poboljevanja na plućima. „Tihi, blagi, sjetni Ivo”, kako ga se sjeća jedan drug iz gimnazije, ili „Tako bolesni i bolećivi da smo često mislili da je providan kao staklo.” Tokom cijelog gimnazijskog školovanja njegove se ocjene kreću po nižoj skali srednjeg uspjeha, bez nekih naglašenih odmicanja u pojedinim predmetima. Ocjena za marljivost, kako stoji, “nestalna” je, a vladanje “prilično”. Vidi se da je posebno imao muke sa matematikom i da mu je ovaj predmet ozbiljno zamračivao gimnazijske dane.
„U to doba”, pravdao se Andrć, „pustio sam kosu i čitao pjesme i nisam previše mario za školu. Tako sam na kraju izgubio godinu. Kada sam došao na ferije u Višegrad i rekao tetku šta mi se desilo, upitao me: Pa zar si ti bio gori od svih?
To me je najviše pogodilo.” Koliko teško su mu padali ovi uzastopni neuspjesi iz matematike vidi se iz jednog pisma koje piše svom školskom drugu Milošu Vidakoviću u ljeto 1912. Tog ljeta, nekoliko dana provodi u selu Borikama deset kilometara od grada, prema Rogatici. Tu se liječi planinskim zrakom, sređujući loše uspomene, svoju gorku i kratku prošlost. „U meni je mirna misao: Raditi, prestići ostale, (i to je trebalo davno), a u sebi živjeti svojim životom. Sve više vjerujem u svoju snagu. Valja nadoknaditi što je se uludo propustilo.”
Međutim, najznačajnije osvjetljenje u ovoj školi bila je pojava Tugomira Alaupovića koji je Andriću jedno kratko vrijeme školske 1909/10 predavao jezik. Na sarajevskoj gimnaziji Alaupović je službovao od 1894. do 1910. Andriću će predavati u posljednjoj godini svog boravka Sarajevu. Alaupović će u Andriću prepoznati svog najdarovitijeg učenika i prvi će uočiti u kojoj mjeri njegov dar prevazilazi đačke literarne uzore i tokom kasnijih godina nastaviće da ga hrabri i prati. U kasnijim razredima Andrić napreduje u njemačkom jeziku. Njemački mu predaje Mijo Poljak, koji je na časovima isključivo govorio njemački jezik i zahtijevao od đaka da znaju naizust pjesnike klasike, Hajna i Getea. Kada je Poljak propitivao riječi, jedan od učenika se sjeća da je Andrić, ne prateći lekciju, navodio 4-5 sinonima za neku riječ. Stiče se utisak da je Andrić slijedio svoj put obrazovanja vođen vlastitom radoznalošću. Već sa 12-13 godina na početku gimnazije čitao je Viktora Igoa i Don Kihota na njemačkom. Tokom gimnazije pročitao je na njemačkom Strindberga. Iz objavljenih prevoda u “Bosanskoj vili”, vidimo da je u osmom prevodio i sa slovenačkog. Uz sav na izgled osrednji uspijeh u školi, u tim kasnim gimnazijskim danima Andrićevo znanje grčkog, latinskog, slovenačkog, njemačkog i francuskog jezika bilo je toliko da je već mogao da umiri svoju stvaralačku radoznalost, tj žeđ. Posljednja dva razreda gimnazije završio je sa dobrim uspjehom i dovoljnim ocjenama, da bi konačno 31 . maj završio osmi razred i maturski položio 24. juna 1912 godine.
Literatura:
- „Rani Andrić”, Miroslav Karaula, Prosveta, Beograd, 2003
- „Balkanski Homer ili život Ive Andrića”, Radovan Popović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1991.