TRAVNIČKI PERIOD – ROĐENJE ANDRIĆA
Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, župnik Jurej Pušek je upisao da je 9.oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića podvornika i Katarine, rođene Pejić, rimokatolika. Nahija travnička je u središtu Bosne, a sama varoš –to je u stvari jedna tijesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili jedan utvrđeni prolaz u kome su se ljudi zadržavali da žive stalno prilagođavajući sebe njemu i njega sebi kroz vijekove.
Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i oštar drum pored nje, napisaće mnogo godina kasnije Ivo Andrić. Pri tom slikovito primjećuje: „Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama s jedne strane kao naslikani bašte, sokaci, kuće, njive, groblja, džamije. Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovom gradu, ali je izvjesno da se sunce ovdje docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.“ Ivo će ostati samo prvih mjeseci u ovoj neobičnoj sredini.
DOLAZAK U VIŠEGRAD – Djetinjstvo
Još u povoju ga je majka Kata kako su je od milošti zvali, odnijela u Sarajevo gdje joj je muž službovao. Sam Andrić je govorio da mu je otac iz Sarajevskog polja i da se bavio mlinarstvom, bio je majstor za izradu mlinova za kafu. Kada je Andrić imao dvije godine njegov otac Antun umire, a Katarina će sina odvesti u Višegrad kod svoje zaove Ane i njenog muža Ivana Matkovščika austrugarskog narednika žandarmerije. U kući na samoj obali plahovite Drine, u neposrednoj blizini ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, za koju se sa svih jadanest svodova govorilo da je najčuvenija i najljepša poslije mostarske, Ana i Ivan Matkovščik su se roditeljski brinuli o pridošlici. Andrićev tetak i tetka stanovali su na lijevoj obali Drine u kamenoj prizemnoj kući sa lijepo uređenom baštom, punom cvijeća, a najviše ruža, sa verandom za ljetnji boravak. U kući je najduže služila Ajkuna Hreljić, iz Osojnice, koja je kao siroče od sedam godina počela služiti po kućama, udala se sa četrnaest godina, a živjela je blizu stotinu godina.
Ajkuna se sjeća da je Ivo okružen brižnom tetkinom pažnjom živio u najljepšoj sobi punoj cvijeća, u koju niko nije smio bez velike potrebe ulaziti. Sjeća se njegovih dugih povlačenja u sobu, iz koje bi jedino za lijepo vrijeme izlazio sa knjigom u bašču. Kad bi išao u školu, obično ga je sačekivala ispred rzavskog mosta na izlasku iz škole, jer se tetka bojala da se dijete ”ne nagne” na ogradu i da mu se gledanje u rijeku “ ne zamanta”. Pošto je bio slabunjav dječak početkom proljeća osjećao je znake slabosti i stalne pospanosti. Znao je da spava deset, jedanest sati. A muke su nastajale kada ga je trebalo probuditi. U svojim prisjećanjima na to vrijeme govorio je: „Najprije kucaju, a zatim udaraju u sobu i svlače sa mene ćebe, a ja samo pokrivam lice rukama i spavam dalje. Prskaju me vodom, a ja primam tu vlagu kao proljetnju kišicu koja uspavljuje.”
Literatura:
- „Rani Andrić”, Miroslav Karaula, Prosveta, Beograd, 2003
- „Balkanski Homer ili život Ive Andrića”, Radovan Popović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1991.