Trst
Nakon samo godinu dana u Rumuniji, u novembru 1922. Andrić je premješten u Generalni konzulat Jugoslavije u Trstu. Ovoga puta nije bilo na sopstvenu želju. Nikola Pašić, srpski premijer iz vremena Balkasnih ratova i Velikog rata postaje jugoslovenski ministar inostranih poslova i lično insistira da Andrić što je brže moguće ode u Trst gdje potreban mlad činovnik njegovog ranga. U decembru 1922. Andrić se javlja na novi zadatak. U svoju bilježnicu piše o svom novom mjestu službe. U Trstu se osjeća blizina Turske, dolaze ljudi u širokim čakširama koje nisu vezane na koljenima, u čarapama, sa obnaženim dijelom butina, sa šeširom koji ima dve stope u prečniku i gornji dio dubine palca. Oni su lijepi, okretni i laki. Razgovarao sam sa petoricom ili šestoricom, platio im punč, to su ljubazni poludivljaci, ali njihovi čamci vraški zaudaraju na užeglo ulje, njihov jezik je neprekidna poezija…
U Trstu Andrić po naredbni iz Beograda mora naknadno da polaže ispit za diplomatsku službu. To uspijeva bez poteškoća, ali mu se zdravlje pogoršava s toga mu ljekar savjetuje da se kloni tršćanske klime. U januaru 1923. poslije samo dva mjeseca Andrić napušta Trst. Srećom premjestiće me u Grac. Oko 1. februara polazim tamo, sam ne znam da li u Konzulat ili u kakav sanatorij. Za sad marljivo kašljem.
Grac
Na službovanje u Austriju, Andrić dolazi 1923. godine. Svojoj prijateljici Zdenki Marković, piše već dvije sedmice nakon što stupa u službu. Grad sam po sebi je lijep, ali žalostan, pa katkad mi se čini da sam po drugi put interiran. Hrana je loša. Možda će i zdravnje biti bolje. Između službe i stana u Merangase 24, on svo slobodno vrijeme provodi pišući priče, dok ga opet nije shrvala bolest i zbog toga par mjeseci odlazi na bolovanje. Po novom jugoslovenskom činovničkom zakonu iz jula 1923., za visoku diplomatsku službu neophodne su završene univerzitetske studije. Kao i mnogi iz njegove generacije kojima je rat pokvario planove, Andrić ne ispunjava ovaj preduslov te je zbog toga otpušten 31. decembra 1923. Međutim Vladislav Budisavljević, jugoslovesnki konzul u Gracu se zalaže za Andrića. Iako otpuštanje iz službe po zakonu ostaje na snazi, Andrić dobija novo zaposlenje kao običan pisar u konzulatu, a u međuvremenu u Gracu piše doktorsku disertaciju kako bi stekao uslove za ponovno zaoslenje. Poslije prekinutih studija u Krakovu, on u junu 1924. godine postaje dr phil. Ivo Andrić, odbranivši svoju distertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.“ Samo nekoliko dana nakon odbrane doktorata, Andrić u Ministarstvu inostranih djela podnosi zahtjev: Govorim i pišem francuski, njemački i italijanski, osim toga govorim i čitam rumunjski, ruski, poljski i češki. Dne 13. juna 1924., ja pošto sam predao doktorsku tezu i sa odličnim uspjehom položio sve propisane ispite, postigao doktorat ovdašnjeg Univerziteta i tako stekao kvalifikaciju za činovnika I kategorije. Na osnovu svega toga molim Ministarstvo da bi me izvolelo vratiti na moj prvotni položaj i postaviti za vicekonzula II klase pri Kraljevskom Konzulatu u Gracu. U oktobru 1924. godine on je opozvan iz Graca i premješten u Ministarstvo u Beogradu.
Literatura:
- “U požaru svetova”, Mihael Martens, Laguna, Beograd 2020.