Dana 27. septembra 1958. Ivo Andrić se oženio Milicom Babić. Milica je bila kostimograf u Narodnom pozorištu. Prije Andrića, bila je udata za Nenada Jovanovića, koji je u Berlinu, zajedno sa Andrićem radio u ambasadi i bio jedna vrsta atašea za štampu. Ljudi koju su poznavali Milicu, opisuju je kao šarmantnu i srdačnu osobu. Sa svojim elegantnim haljinama koje je po najnovijoj modi sama kreirala i krojila, privlačila je puno pažnje gdje god se pojavi, ne samo u diplomatskom korpusu u Berlinu.
Pored stana u Beogradu, Andrić i njegova žena žele da kupe i kuću na selu. Iako je cjelokupan iznos Nobelove nagrade donirao za razvoj bibliotekarstva u Bosni, on sebi to može da priušti bez problema, pošto mu se knjige dobro prodaju. Bračni par je želio da živi na moru, pa su počeli da grade kuću na crnomorskom primorju. U Herceg Novom provodiće veći dio vremena. Kada vrijeme provode na moru, Andrić pliva, piše, čita i gleda u more. Iako se samo s mukom rastaje od svog raja u Herceg Novom, Andrić tokom prve polovine šezdesetih godina još ide na nekoliko putovanja. Pozive u Japan i Indiju, koju je deset godina ranije po povratku iz Kine želio da obiđe, odbija zbog toga što smatra da nije više u stanju da podense tolike napore. Sa svojom ženom 1963. putuje u Švedsku na poziv izdavačke kuće Bonijer, jer nije stigao ništa da obiđe kada je bio u posjeti ovoj zemlji kada je primio Nobelovu nagradu. Posjećuje i Krakov, gdje Jagelonski univerzitet svom čuvenom studentu dodjeljuje počasni doktorat. Kada Andrić i Milica Babić sredinom marta 1968. dođu u svoje utočište na moru, duva hladna bura. Milica Babić izlazi u vrt da procijeni štetu i zove svog muža u vrt da mu nešto pokaže. Sjeda na stolicu na terasi da ga sačeka, i tu će i umrijeti od infarkta. Andrić tada reaguje na jedini način koji mu je dat da se nosi sa emocijama – pisanjem. Smrt kao grom. Znaš da postoji, čitao si o njoj, često i razmišljao, neodređeno, bez kraja i zaključka. Ponekad je i pomeneš u razgovoru i pisanju, uvek mudro i mirno kao da sve znaš o njoj. A kad se desi ovako da udari u tvojoj najbližoj okolini i neočekivano pogodi nekog koga voliš i sa čijim si postojanjem vezao svoja najlepša zadovoljstva, onda tek vidiš da ne znaš i da nikad nisi pravo znao šta je smrt, i da si govorio ili pisao napamet, površno i prazno. Mislio si da znaš šta je to smrt zato što si umeo da napišeš nekoliko poetičnih reči o turskim grobljima, a sada vidiš da to nema prave veze ni sa životom ni sa smrću. Prijatelji se iskreno trude oko Andrića, dolaze po njega da ga vode na izlete ili u šetnju da se ne bi ugušio u žalosti. “Znam da je Ivo mudar i hrabar, ali se bojim da će Miličina smrt ubrzati i njegovu”, bilježi Rodoljub Čolaković u svom dnevniku. Andrić kaže da više ništa ne vidi pred sobom i da može najviše do preksutrašnjeg dana da misli. Ono što osjeća, bilježi u pismima svojoj umrloj ženi. Kad god sam se nalazio daleko od Tebe i gledao lepotu brzih oblaka ili slušao savršenu muziku, ja sam – znajući da ništa od toga prolaznog trenutka nećeš moći videti ni čuti, imao sam osećanje da sam Te već izgubio i da je smrt nešto što nas deli. Ali to je bila samo pomisao, prolazni oblak. Već za koji sat ili koji dan mi smo bili opet zajedno, radosni što smo takvi i što smo zajedno. Ali sada.
Literatura:
- “U požaru svetova”, Mihael Martens, Laguna, Beograd 2020.