Jedan od najznačajnijih pisaca sa jugoslovenskih prostora. Rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Odrastao i osnovnu školu završio je u Višegradu, koji postaje njegov drugi zavičaj. Po završenoj gimnaziji u Sarajevu, studirao je slavistiku i istoriju u Zagrebu, Beču i Krakovu. Svoju prvu pjesmu Andrić je objavio u časopisu Bosanska vila 1911. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata tamnovao je u Austrougarskim zatvorima kao pripadnik organizacije Mlada Bosna. Inspirisan doživljajima iz ratnog perioda, posebno svojim zatvorskim danima, 1918. godine objavljuje knjigu pjesničke proze Eh ponto.
Godine 1919. postaje građanin Beograda i stupa u diplomatsku službu u (Rimu, Bukureštu, Madridu, Marselju, Ženevi i Berlinu) u kojoj ostaje do izbijanja Drugog svjetskog rata. U međuvremenu, 1924. godine doktorirao je na Univerzitetu u Gracu sa temom iz oblasti bosanske istorije, na temu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“.
Autor je nekoliko značajnih romana, više djela pripovjedačke proze i lirsko-filozofske poezije, eseja i kritika. Romane (Na Drini ćuprija, Gospođica i Travnička hronika) napisao je u Beogradu tokom okupacije 1941.-1945.
Bio je član Srpske kraljevske akademije, Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Slovenske akadamije, nosilac ordena Velikog oficira Legije časti, dobitnik je mnogih priznanja i nagrada i nosilac visokih odlikovanja. Visoko međunarodno priznanje, Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine.
Umro je u Beogradu 13. marta 1975. godine.