Za Andrića u junu 1941. počinje čudesno doba usred doba užasa. Andrić će ćutati i pisati, ne jednu nego tri i po godine. Nikada kasnije više neće biti toliko produktivan kao u vremenu između povratka iz Njemačke u avgustu 1941. i oktobra 1944, kada je Beograd oslobođen od njemačke okupacije. U aprilu 1942, manje od godinu dana nakon povratka u Beograd, Andrić završava Travničku hroniku. Od jula 1942. do decembra 1943, nastaje Na Drini ćuprija. Zatim počinje da piše svoje treće djelo, Gospođica će biti okončana u oktobru1944, tačno u vrijeme kada Nijemci počinju da se povlače. Pisao je romane da bi sebe spasio, reći će svojoj prevoditeljki na švedski. U razgovoru sa Ljubom Jandrićem, Andrić se nekoliko godina pred smrt sjetio: „Roman Na Drini ćuprija pisao sam u razrušenom Beogradu, u vreme kada ne bih dao ni dve pare za rođeni život.“ Pišući stranicu po stranicu, često je imao osjećaj da će još iste noći bomba pogoditi zgradu i uništiti sve rukopise. Bez naglog prekida diplomatske karijere vjerovatno nikada ne bi bilo epičara iz Jugoslavije po imenu Andrić. Nezamislivo je da bi svoje velike romane napisao da je i dalje bio angažovan u okviru složenioh zadataka vodećeg jugoslovenskog diplomate. Od jula do oktobra 1942. Andić živi u Sokobanji, malom mjestu na istoku Srbije poznatom po ljekovitim izvorima. Tu počinje sa radom na knjizi Na Drini ćuprija, svom najčuvenijem romanu. Živim u potpunoj samoći, pa ipak nije monotono, piše jednoj poznanici u Beogradu. Odavno sam primetio da samoća nije toliko jednolična kao što bi moglo da izgleda onima koji je ne poznaju¸ čas je gorka, čas tužna i bez ukusa, čas slatka i zanosna kao neko retko piće.
Literatura:
- “U požaru svetova”, Mihael Martens, Laguna, Beograd 2020.